četvrtak, prosinac 24, 2009
subota, prosinac 19, 2009
Pratim njegove kolumne, čitala sam sve uvezano što je napisao, plakala od smijeha bezbroj puta... I u ovom romanu vam donosi ono što najbolje zna: humor, simpatiju prema splitskom zaleđu i tamošnjim stanovnicima, neobične likove, opet humor, obrate i zaplete, opet humor…
Svi koji ste ikad čitali Tomića znate koliko je jak na svom terenu blage poruge, ironije i autoironije, ovaj vas naslov neće ničim razočarati. Naprotiv.
Kapa dolje , majstore…
Ne želim vam užitak čitanja kvariti prepričavanjem, prepisat ću u originalu tek nekoliko nasumično odabranih epizoda, kao poziv na posezanje za ovim naslovom. Zdravi mi i veseli bili i hvala vam svima na podršci…
ZAŠTO JE VAŽNO U ŽIVOTU ČITATI?
„Momci, bi li koji od vas štagod jeba?
„Ne bi!“, odgovorio joj je kao iz topa Brane i uplašeno odskočio.
Djevojka se udaljila ničim ne pokazujući da je razočarana.
„Ma jesi vidio kako su ove cure u Splitu otvorene“, primijetio je Branimir kad se malo oporavio od šoka.
„To je kurva“, objasnio mu je Zvone preko zalogaja jednostavno.
„Sereš!“
„Kad ti kažen.“
„A kako ti to sve znaš?“ naljutio se Branimir.
„Jebi ga, čitan.“
LOUNGE BAR
Sada sasvim umiren, Branimir je krenuo da će se nasloniti, no naslon je bio gotovo pola metra iza njega pa je pao preko jastuka.
„Srce ti Isusovo, šta je ovo?“
„To ti je, meni se čini, običaj u ovim lounge barovima“, primijetio je Mile. „Vidiš da svi ležećki piju.“
„E, jebi ga, ja ležećki pijen samo antibiotike“, rekao je Brane nezadovoljno.
VREMENSKA PROGNOZA
„Mogla bi sutra kiša“, primijetio je Zvonimir.
„Mogla bi“, složio se Branimir.
„A more bit da i ne padne“, kolebao se Zvonimir.
„To nikad ne znaš“, kimnuo je Branimir gutajući slinu.
„Meni ne bi bilo drago da padne“, rekao je Zvonimir.
„Ne bi ni meni“, kazao je Brane.
„A jebi ga, ako padne, past će. Neće nas pitat.“
„To si, bome, dobro reka.“
četvrtak, prosinac 17, 2009
Djelatnici na šalteru Zagrebačkog aerodroma bi trebalo odati priznanje na duhovitom i inteligentnom odgovoru putniku koji je avionom trebao letjeti, u najboljem slučaju, u prostoru za prtljagu.
Evo što se dogodilo:
Zbog bure u Dubrovniku, let na relaciji Zagreb - Dubrovnik je otkazan.
Vodič jedne turističke agencije je na šalteru radio novi booking za svoju poveću grupu nestrpljivih putnika, kada se jedan ljutiti gospodin progurao do šaltera.
Bacio je svoju kartu na pult i uzviknuo:
- 'Ja MORAM biti na ovom letu i to u PRVOJ KLASI !'
Djelatnica na šalteru je odgovorila:
- 'Gospodine, žao mi je, prvo moram napraviti rezervacije za grupu ljudi koja čeka, ako budete strpljivi sigurna sam da ćemo vam na neki način moći izaći u susret.'
Ljutiti gospodin nije bio nimalo impresioniran i upitao
- 'ZNATE LI VI UOPĆE TKO SAM JA!?'
Bez oklijevanja, djelatnica na šalteru je uzela mikrofon rekla:
- "Molim cijenjene posjetitelje Zagrebačkog aerodroma za trenutak pažnje.
Na terminalu za domaće letove imamo putnika koji ne zna tko je.
Ukoliko bilo tko može pomoći u otkrivanju njegovog identiteta, molimo hitno da se javi na šalter broj 2."
Usred histeričnog smijeha putnika koji su čekali uredu, nestrpljivi gospodin je bjesnim glasom dobacio djelatnici terminala:
-'Jeb'o te ja!'
Na to je ona ljubazno odgovorila:
-'Žao mi je gospodine, ali i za to ćete trebati pričekati u redu!'
nedjelja, prosinac 13, 2009
Napisati sexy post i nije tako teško. Ima ta rabota svoje zakonitosti. Problem je samo u tome što na potpuno neočekivanim mjestima naletiš na prepreke.
Za sexy post nam treba:
- izazovna slika kakve ljepotice
- priča s obratom
- važna poruka pučanstvu
I to je to.
O kakvim neočekivanim preprekama pričam? Pa, evo, čini se da je ova prva točka najlakši dio zadatka, ali u novije vrijeme baš i nije. Nemojte me krivo shvatiti, sexy ženskih fotografija je uvijek bilo i uvijek će ih biti samo što u posljednje vrijeme rijetko koja ljepotica uspije snimanje odraditi a da joj štogod ne ispadne…
Nakon rješavanja tog dijela priče, sve ostalo je teklo glatko. I priča s obratom je došla sama od sebe (hvala Luce). Ostalo znate, malo copy-paste, malo imageshake i zabava može započeti.
Izazovna slika kakve ljepotice:
Priča s obratom:
Tražit ću te svuda i naći ću te sigurno.
Odvest ću te u krevet i pokazat ću ti što sve mogu...
Natjerat ću te da se znojiš dok ne zadrhtiš od bola;
da drhtiš dok ne počneš stenjati i vrištati ...
Natjerat ću te da moliš za milost, da me preklinješ da prestanem...
Iscrpit ću te do kraja, iscijedit ću te kao limun;
bit ćeš presretan kad završim s tobom...
A kad završim s tobom još danima ćeš drhtati kad me se sjetiš.
Samo tvoja,
Gripa
Poruka pučanstvu:
Jeste li danas uzeli svoju dozu vitamina C?
nedjelja, prosinac 6, 2009
Puno puta u životu ćemo misliti kako nešto znamo. Grčevito ćemo se držati toga svoga znanja i djelovati iz pozicije velikog pravednika koji zna.
Priznajmo, međutim, da smo se puno puta uvjerili da ono što smo ZNALI zapravo nije bilo tako. To znanje, kojeg smo se tako dugo držali, vrijedilo je samo za onu perspektivu iz koje smo tada gledali svijet. Promjena perspektive promijenila je znanje.
A ipak, koliko god puta nas je ova spoznaja tresnula po nosu i dalje najčešće branimo svoje znanje i svoje pozicije revnošću dobermana.
Nedavno sam pronašla priču (u knjižici: „Biti mir“, Thich Nhat Hanha, budističkog redovnika) koja je crna, ali zato izvrsno oslikava ovu našu ograničavajuću mentalnu naviku.
Mladi udovac je jako volio svog petogodišnjeg sina. Dok je bio daleko, došli su razbojnici, spalili selo i oteli dječaka. Čovjek se vratio, vidio zgarište i prepao se. Učinilo mu se da je pougljenjeno dječje tijelo na zgarištu njegov sin i počeo je čupati kosu, lupati se u prsa i nekontrolirano plakati. Organizirao je spaljivanje, skupio pepeo i stavio ga u vrlo lijepu ljubičastu vreću. Nosio ju je svuda, dok je radio, spavao i jeo.
Jednog dana, njegov pravi sin je pobjegao od razbojnika i vratio se kući. U ponoć je stigao u očevo novo selo i pokucao na vrata. Možete zamisliti – otac koji je još uvijek nosio vreću s pepelom i plakao. Upitao je: „Tko je tamo?“
Dijete je odgovorilo: „Tata, ja sam. Otvori vrata. Tvoj sin se vratio.“
U uzbuđenom stanju svijesti otac je mislio da se neki obijestan dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali ga otac nije puštao unutra. Prošlo je neko vrijeme i konačno je dječak otišao. Otac i dječak se više nikada nisu vidjeli. Buddha je ispričao ovu priču i rekao: „Jednom negdje nešto smatrate istinom. Ako se toga previše držite, kada sama istina dođe na vaša vrata, nećete joj otvoriti“
srijeda, prosinac 2, 2009
Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Kyle. Izgledalo je da nosi kući sve knjige.
Pomislio sam: "Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak?
Ovaj zaista mora biti štreber."Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (tulumi i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima
i produžio dalje.Hodajući, vidio sam da prema onom dečku ide grupa djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega.
Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.
U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima. Dodajući mu naočale, rekao sam: "oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti."
Pogledao me i rekao: "Hej, hvala!"
Na njegovom je licu bio velik osmijeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi.
Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao.
Rekao je, da je prije išao u privatne škole.
Prije se ne bih nikada družio s nekim tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće
išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga.
Pokazalo se da je zanimljiv dečko.
Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi.
Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kylea, sve više mi se sviđao. Moji
prijatelji bili su istog mišljenja.
Došao je ponedjeljak ujutro i tamo je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: "Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!"
Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga.
Kroz sljedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke.
Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem.
On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.
Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber. Morao je pripremiti govor za maturu.Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i govoriti. Na dan mature vidio sam Kylea. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama. Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale,
tako da sam ponekad bio ljubomoran.Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora. Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
"Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!"
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se. "Hvala," rekao je.
Nakašljao se i počeo govor. "Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim
prijateljima.. Ovdje sam da vam kažem da je biti nekome prijatelj najveći dar koji toj osobi možete dati. Ispričat ću vam priču."Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on
pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je o tome kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući
njegove stvari... Duboko me pogledao i uputio mi mali smiješak. "Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti."
Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom
najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmijehom.
Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.
Nikad ne podcjenjuj moći svojih djela. Jednom malom gestom možeš nekome promijeniti život. Na bolje ili na gore. Bog nas "daje" u naše živote, da na neki način utječemo jedni na druge. Tražite Boga u drugima...
Mailovi znaju biti dosadni, ali ponekad do nas dođe i poneki biser... Zdravi mi i veseli bili...
subota, studeni 28, 2009
nedjelja, studeni 22, 2009
Drage moje i dragi moji, danas sam gledala emisiju More. Posebno sam uživala u prilogu o Velom Lošinju i njegovim šarenim fasadama. Onim istim šarenim kockicama i kvadrima koje nadahnjuju Vjekoslava Voju Radoičića. Ovdje sam odabrala nekoliko njegovih djela. Sviđaju mi se uglavnom zato što i sama svijet promatram na sličan način. Zavirite i vi…
Umjetnik i njegova Eleonora potpisuju radove
srijeda, studeni 18, 2009
...što ću na današnji dan reprizirati post od prošle godine. Dio teksta Siniše Glavaševića kojeg mnogi od vas možda već i napamet znaju. Ja ga znam, i često ga čitam. I čitat ću. Opet i opet. Da se ne zaboravi!
"Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."