Za svaku knjigu postoji trenutak i vrijeme. Sjećam se kada je Alkemičar bio hit. Nisi bio in ako Alkemičara nisi čitao. Dvaput sam je uzimala u ruke i nakon dvije-tri stranice vraćala. Netaknutu. Jednostavno nije išlo. Dugo vremena nakon toga jednostavno sam je počela čitati i nisam prestajala. Upijala sam svako slovo, svaku riječ, zapisivala bilješke...
Knjiga je prepuna jednostavnih, malih mudrosti koje u svakodnevnoj trci zaboravljamo. Zaboravljamo ih kao što i zaboravimo biti ono što jesmo, kad prestanemo slijediti svoj san-svoju Osobnu legendu.

"To je bila Ljubav, starija od ljudi i od same pustinje, koja se uvijek iznova javljala s istom snagom bez obzira gdje se dva para očiju susretala, kao što su se njihove oči susrele pored bunara. Usne se konačno odvažiše na osmijeh, i to je bio znamen, znamen koji je on i ne znajući koliko dugo u životu čekao, koji je tražio u ovcama i u knjigama, u kristalima i u tišini pustinje..
lako je razumjeti da na svijetu uvijek postoji netko tko na nekoga čeka, bilo to usred pustinje, bilo usred velikih gradova. A kad se te osobe nađu, i njihovi pogledi sretnu, sva prošlost i budućnost gube na važnosti, i postoji samo taj trenutak, i ona nevjerojatna izvjesnost kako je upravo sve pod suncem zapisala ista Ruka. Ruka koja pobuđuje Ljubav, i koja je načinila srodnu dušu za svaku osobu koja radi, odmara se i traži blaga pod ovim suncem. jer da nije tako, snovi ljudi ne bi imali nikakvog smisla."