Ovo nije jedna od onih knjiga koja se brzo čita. Ona nije za one koje vole samo sretne završetke. Ako volite čitati, gutati riječi poput najslađeg kolača i razmišljati o likovima ovo je prava knjiga za vas.

Radnja je smještena davne 1939. u nacističkoj Njemačkoj. Ovo je priča o djevojčici Liesel, koju priča sama Smrt. Smrt je bila čest gost tih godina, u svakoj obitelji, sveprisutna. Smrt uzima bilježnicu u koju je Liesel pisala, kad ju je zbog tuge ostavila u razrušenoj ulici, nad mrtvim tijelima prijatelja i članova obitelji. Tako obje, na neki način postaju kradljivice.

Pisac nam Smrt odijeva u osjećaje i pokazuje da ona ima i oči i srce, i snagu riječi. Ona samo čini ono što mora. Usprkos ogromnoj količini tragičnih događaja i bolnih niti, kroz knjigu doslovno izviru trenuci sreće i humanosti.

Nemojte da vas ovaj bajkoviti okvir u kojem je Smrt glavni pripovjedač odgovori od čitanja, jer ona je samo naš vječni suputnik; koji i osjeća, i razlikuje dobro od zla, i ponekad je naš anđeo čuvar, a ne samo anđeo smrti.

«Stopala su joj prekorila pod. Zrak joj je dahtao uz rukave pidžame. Hodala je mračnim hodnikom u smjeru tišine koja je nekoć bila bučna, prema tračku mjesečine koji je visio u dnevnoj sobi. Zastade osjećajući ogoljelost svojih gležnjeva i nožnih prstiju. Promatrala je…. Mnogo je minuta prokapalo. Žudnja kradljivice knjiga da čuje ton bila je iscrpljujuća, pa ipak nije dolazio. Tipke nisu pritisnute…»

«Cesta je bila hladna i ravna. Nije prošlo dugo do dolaska vojnika i Židova. U sjeni stabala, Liesel je promatrala dječaka. Kako li su se stvari promijenile: od kradljivca voća do davatelja kruha. Njegova plava kosa, iako je tamnila, bila je poput svijeće. Čula je kako mu kruli u želucu-a davao je ljudima kruh. Je li to bila Njemačka?»